Sloboda izražavanja mladima omogućava da govore o problemima koje prepoznaju, propituju odluke i zahtijevaju promjene u svojim školama i lokalnim zajednicama. Međutim, snaga javno izgovorene ili objavljene riječi podrazumijeva i odgovornost za tačnost informacija, način komunikacije i posljedice koje poruka može imati na druge.

Na online treningu „Mladi kao ambasadori odgovorne slobode izražavanja“, koji je vodila Hana Čengić, projekt menadžerica Udruženja JaBIHEU, učesnici i učesnice razgovarali su o tome kako slobodno i jasno iznijeti stav, a da komunikacija ne preraste u vrijeđanje, diskriminaciju ili govor mržnje. Posebno je istaknuto da odgovorno izražavanje ne znači biti tih ili izbjegavati kritiku, već argumente usmjeriti na konkretne odluke, postupke i probleme, bez ponižavanja pojedinaca ili napadanja njihovog identiteta.

Kroz primjere iz svakodnevne komunikacije učesnici su učili razlikovati mišljenje, legitimnu kritiku, uvredu i govor mržnje. Razgovaralo se i o generalizacijama, mizoginim porukama i dezinformacijama koje se često predstavljaju kao slobodno izražavanje, iako mogu širiti predrasude, podsticati neprijateljstvo ili nanositi štetu drugima.

Jedan od važnih zaključaka bio je da se kritika ne mora ublažavati da bi bila odgovorna. Mladi mogu biti direktni, zahtijevati odgovornost institucija i ukazivati na propuste, ali svoje tvrdnje trebaju zasnivati na činjenicama, provjerenim izvorima i jasno formuliranim zahtjevima.

Trening nije bio usmjeren samo na prepoznavanje problematičnog govora, nego i na pitanje šta mladi mogu uraditi kada u svojoj zajednici uoče problem. Učesnici i učesnice prepoznavali su konkretne izazove koji utiču na njihov svakodnevni život i pokušavali ih pretvoriti u prijedloge mini-akcija.

Među izdvojenim problemima bili su zagađenje zraka, nedostatak psihološke podrške u školama, nepristupačna infrastruktura za osobe s invaliditetom, nepropisno odlaganje otpada, nedovoljna rasvjeta i sigurnost u naseljima, problemi s vodosnabdijevanjem i veliki broj napuštenih pasa na javnim površinama.

Prepoznavanje problema bilo je tek prvi korak. Mladi su zatim analizirali ko je tim problemom pogođen, ko je nadležan za njegovo rješavanje, kome se mogu obratiti i koju aktivnost mogu pokrenuti. Takav pristup pomogao im je da opću zabrinutost pretvore u precizno formuliran cilj i ostvariv plan djelovanja.

Razgovaralo se o saradnji s vijećima učenika i studentskim organizacijama, lokalnim omladinskim udruženjima, medijima, nastavnicima, školskim stručnim službama i organizacijama civilnog društva. U zavisnosti od problema, mladi se mogu obratiti mjesnoj zajednici, općinskim ili gradskim službama, obrazovnim institucijama, ministarstvima, ombudsmenima, policiji, regulatornim tijelima ili organizacijama koje pružaju pravnu i stručnu podršku.

Poseban dio treninga bio je posvećen komunikaciji s institucijama. Umjesto općih tvrdnji poput „niko ništa ne radi“, učesnici su učili kako jasno opisati problem, objasniti njegov značaj, priložiti dokaze i uputiti konkretan zahtjev. Razgovaralo se i o važnosti pisanog obraćanja, jer ono ostavlja trag komunikacije i omogućava dalje insistiranje na odgovoru.

Mladi su se upoznali i s mogućnostima korištenja Zakona o slobodi pristupa informacijama, kojim od javnih organa mogu tražiti dokumente i konkretne podatke. Na taj način sloboda izražavanja povezana je s pravom na informisanje, jer je za argumentovano zagovaranje potrebno raspolagati pouzdanim činjenicama.

U završnom dijelu naglašeno je da akcija ne mora biti velika da bi proizvela promjenu. Informativna kampanja, obraćanje instituciji, sastanak s donosiocima odluka, anketa među mladima, medijska priča ili lokalna inicijativa mogu biti početak šireg djelovanja, pod uslovom da imaju jasno definisan problem, cilj, publiku i poruku.

Online trening pokazao je da mladi prepoznaju izazove u svojim zajednicama i imaju ideje za njihovo rješavanje. Potrebni su im znanje, praktični alati i podrška da te ideje pretvore u argumentovane zahtjeve i konkretne aktivnosti.

Biti aktivan građanin ili građanka ne znači samo javno ukazati na problem. To znači provjeriti činjenice, saslušati one koje problem direktno pogađa, pronaći nadležne institucije, predložiti rješenje i ostati uporan čak i kada odgovor ne stigne odmah. Sloboda izražavanja tada postaje više od prava da se govori, postaje sredstvo odgovornog djelovanja i pokretanja promjena.

Projekat „HUB za zaštitu slobode izražavanja“ implementira Udruženje “Ja bih u EU” u partnerstvu s WUS Austria, a finansira Evropska unija u BiH.